Brijest


Maćadov stoljetnji brijest na brijegu pored rijeke Duro ubio je grom
Aprilske kiše i sunce maja dali su mu par mladih listova i nadu do kraja
Prije nego ga osvojiše mravi i trulež u dubini debla a mahovina žuta prekri mu koru.
Tako izdahnu Maćadov Brijest u njegovoj pjesmi.

Umirućem Brijestu pored rijeke Duro veliki pjesnik daje novi život
da bude drveni nosač u zvoniku, kolsko kolo ili jaram
Da završi dostojanstveno spram godina, da ne izgori u straćari nekoj pored puta
Ne umijem pjevati jezikom velikog Maćada
Njegov mi Brijest na brijegu pored rijeke Duro skrenu misao na Brijest naš

Znam da smo i mi imali Brijest u prestolnom našem gradu
U blizini Dvora našeg gospodara
Pored južne Biljardine kule bješe silan brijest razgrnat i moćan.
Mjestom za zbor i čojsku riječ stvoren.
Sjeđaše tu i gospodar od zemlje naše vaskolike
Da oslušne bilo narodno. Da presudi i odreže pravdu.

Davaše Brijest hlad i nadu u pravdu.
Pod plavim svodom sudnica velja i stolica drvena prosta za kralja.
Za čojsku riječ i slušanje dosta.
To nije bio Brijest no čo’jek,sjedok u vremenu čojskom

E toga čo’j’ka, tu gromadu, to Drvo Pravde pošteđe grom!
Ubi ga rđa ljudska sjekirom zvjerski
U poznu jesen umrije naš Brijest.
Utrije mu rđa svaki korijen da ponovo ne izlista.

Bez nade za život novi da začne u nekoj drvenoj stvari
Moraše izgoreti do posljednjeg ugarka
Iz tog pepela raznese se vjetrom vijest o našem Brijestu
I živi Brijest u mislima našim ka’ čo’jek
Dostojanstveno spram časti svoje.