Ooo Ivane, lelekaše majka u crno zabrađena.
Što učinjeh zlo mi jutro.
Što te dadoh što te ne ukrih!
Što te puštih pod dolac manastirski,
s ocem i braćom da ideš.

Eto znaš svi ti pred Bar ostaše sa još trides’ druga.
Željeznicu rijeku krvlju kao jaja da omaste.
Popa Androvića jos ubiše nasred Lastve.
Moj Ivane bridi li ti rana.

Uzeše te i robljem u Skadar povedoše.
Da ‘no služiš pašu skadarskoga, što nas popali i pohara
i šljeme nam raskri.
Bog dade sto preteče pred Bar.
Nedade te paša dokrajčiti.

Što te puštih, što te ne ukrih.
Trinaest te godina njivih,
trinaest mi ljutih rana!
Što te puštih, što te ne ukrih!

Ooo Ivane !
Kako ti je u tuđini?
Vjeru čuvaj sine u boga se nadaj.
Priliku ugrabi, jezeru umakni , gori našoj.
Sestre ob’eseli .

Ne zna mati bolna što je sužnjem biti.
Ne zna ona kol’ke su zidine oko Skadra grada.
Dveri teške, straža što je.

Malog je Ivana pašinici darovao paša.
Da joj vjerno služi.
Služi Ivan danju.
Noću obraza ne suši.

Kako sine luna eto njega ‘sred Katuna.
Čas je s đedom , čas s materom đe živo izgoni.
Sa sestrama uz ognjište.
Ili plače za vršnjakom, bratstvenikom.
Što ga na njegove oči,
posjekose turci pred portom manastirskom.

Kameno mu srce vuče, gori našoj.
Pragu kutnjem i rodnom Katunu.
Vene Ivan , jedva čili.
Gleda pašinica ,pa ga stima mimo sluge.

Ali avaj , ubija tuđina.
Pitala ga pašinica jednom odakle je.
A on srećan , priča joj o rodnoj grudi.
Priča joj o stopi svakoj , lijepe zemlje
ka’ ‘no da s njom tamo hodi.

Rastuži se pašinica, za srce je priča uze.
Otpusti ga pa ode u odaje da plače.
Domišljala kako Ivana da pomogne.
Šalje na Vir slugu povjerljiva,
avaz tajni jatacima da ponese.

Lađom će Ivana na Vir prebačiti,dosjeti se .
Je li pašinica na dvor miljenica bila, ko zna.
Lasno glavu mogaše izgubit ako paša dozna.

Nađe dobar čun , dva gizli evnuha na vesla.
A u zoru prijaviće paši kako pobježe Ivan.
Ivan i ne sluti ništa , ništa ne zna.
U čun ga ubace smotanog u vreću, pa se da’še Viru .

Na Vir još za akšama predadoše Ivana .
Jatake je pašinica izabrala i parom platila,
da Ivana preko gore joj prevedu.
Igra srce Ivanovo ,a se da’še gori našoj.
No ne daju jataci ni riječ prozboriti.

Žure do Presjeke đe stadoše da počinu.
Rasvićica bješe već.
Na pogled ‘spram Kolača progovore sa Ivanom.
Vidiš momče onamo je Kolač.
Vidiš one ljude đe oru dolje, tamo idi.
Oni će te povest kući. Ajde zbogom i po’itaj.

Trči Ivan ka da krila ima.
Pravo onamo đe oni ljudi oru.
Oni ljudi bjehu iz sujednog sela.
Otac i sin podranili da oposle, da pooru.

Tu se iscelivaj, reci koji je i čiji je.
Zaputi se s njima ka Katunu.
S Vasanca viču sva trojica i dozivlju.
Dobar glas da selo čuje.


Trči Ivan kući svojoj da prigrli svoje.
Majka kad ga viđe maramu baci s glave.
I zapjeva što je grlo nosi.

Eto mene vile moje!
Žeravice sa ognjišta!
Blago mene loza mi se podmladila!
Blago nama i kućnome šljemenu!
Blago mene danas i dovijeka!

Pali majka kandilo pod ikonom Svetoga Stefana.
Grli sina .
Pašinicu u zvijezde uzdiže što je seir učinjela.
Pašinice bog je jedan , moj i tvoj .
Naš andjeo ili tvoj melajić nek raskrili krila,
nek te čuva dok si živa!