Dvije stotine ljeta samuje pored puta.
Pješaku orjentir.
Na imanju međaš.
Čobanu hlad debeli.
Đetetu za igru drug.
Za opkladu koliki je u krug.
Za kozu list.
Od kiše spas.
Vremenu svjedok.
Putniku počivalo.
Stršljenu stan.
Silan.
Kao rasni konj .

Kao dobar vo iz jarma.
K’o rodna godina.
Dobar za seoski zbor.
Stoji dvjesta godina sam.
Razgranat i lijep za viđet.
I ne nače ga vremena zub.
Stoji sam Nika Toma dub.

I dodje pogan , slomi mu grane.
Jednu ,pa drugu.
Ne da se ogrije.
Ne da mu je korist.
Opet bi pogan no visoke su grane bile.
Još stoji.
Stoji sakat i sam Nika Toma dub!