Gledam s drevnog Skadra grada na brda s one strane Bojane.
I još dalje đe dobro plavi se jezero.
U mislima do pod Ckla dolazim, đe se naša vojska ladjama iskupila.
Čujem topove i zrna puščana đe zvižde okolo.
Dolje Skadar i pazar .
Iz ove moje daljine čujem vrisku čeljadi i đece.
Lelek i krv po pazaru vidim.
Puške , male puške i handžare.
Turbane i fesove.
Janičara dosta , juzbaša obezglavljenih .
Krvavih Derviša i Bektaša.
Ajenija i bašibozuka po pazaru osta.
Samo Esad paša na bjelašu jezdi.
Drim mu valja pregaziti.
Za njim buljuk sekbana se kreće.
Nije lako pašom biti.
Gledam silne bedeme i kaldrmu.
Što uzbrdo savijaše do glavnijeh dveri gradskih.
Kaldrmu grubu đe se spoticah uzbrdo gledajući uvis u zidine.
Ozgor , sa kule gledam s puškarnica u daljinu.
S one strane Bojane u brda svuda đe su žice bile,
vise tijela u našu robu ođevena i sijede glave pod našom kapom.
Momčad našu gledam u daljini što rane puščanijem prahom vidahu.
Majke, sestre đe traže mrtve svoje da ih doma ponesu.
O Nikola sto si vojsku ovamo dovodio!
Što nam šćaše pogibija ova gospodaru!
Ka’ da smo je malo imali.
Ponese li te priča o majčinom mlijeku što niz zidine kaplje?
Ili medjaš da pomjeriš domaćine.
Ili orla našeg da posjedneš navrh grada Skadarskoga.
O Nikola o gospodaru što si ovamo vojskom dolazio!
Lako je mene s ove daljine zboriti.
Ma me boli u prsa i ža’ mi je pogibije naše.
I onu silnu čeljad u ranama što viđeh po pazaru.
Ka’ da sam ovamo mnogo pređe dolazio.
Gledam ozgor sa zidina.
Dan lijep, Bojana planduje u ravnici.
Brat je Drim za lijevu ruku drži.
Tu se odmara poslije napornoga puta.
Plačem u sebi tiho ka’ kad sam ti prvi put u kuću dolazio.
Gledam niz Bojanu u koca i daljane što su za ribu ‘Vatat’ naređeni.
I zamišljam tvoju lađu, kad si tužno grudu napuštio
i niz Bojanu se u tuđinu otisnuo.