Čobanica brza smjerna.
Stadu svome vjerna.
Trči leti, živo svoje da namiri.
Po Dubravi i Katunu.
Zategla je stado sve ko strunu.

Bosonoga u haljini je od cica.
Viče leti nemoj da se koje mica’.
Cipele je kući ostavila nema druge.
Stoga smjerno trči bosonoga.
Ima ona pomoćnika svoga.

Ozdol gleda gore u vrh Strimlja.
Upra' tamo iza onog grmlja.
Gore treba stići.
Pa popodne opet sve do kuća sići.
Na leđa joj dragocjeno breme.
I ne gubi ona vrijeme.

Mali na rame joj ptić.
Njen je bratanić.
Tereta joj nema, ne osjeća.
Sve uz pjesmu i na pleća.
Nosa svoga ptića bratanića.
Je li tetka ili nije!