još s vrata osjetila sam kako me gleda.
srednje visine, krupnih ramena, prosijede kose.
ne znam je li bio nijemac. nisam čula kako govori.
čučala sam nad kutijom s ribljim paštetama i lijepila cijene.
bijela, visoko raskopčana kuta; tek tada sam shvatila previsoko.
ispod nisam imala ništa. bilo je sparno, a kuta ionako
ne ostavlja mnogo prostora. voljela sam zaboraviti gaćice.
mislim da nisam osobito lijepa. sitan sam i pjegava,
no vitkih, otočkih nogu, oblikovanih kamenom i šipražjem.
dorađenih valovima, naizmjence jugom i burom.
možda nisam ljepotica, ali noge su mi stvarno lijepe.
on je stajao skamenjen. nije mogao odlijepiti pogled.
kao da nikad nije vidio ženski čuperak. ili ga, moguće,
nije vidio ispod bijele kute. ona mu je davala
posebnu mekoću i zagonetnost. i ta mala kovrčica
što se isticala u kontralihtu: kao da sam bacila golu udicu
u kore iza punte, a riba je zagrizla istočasno i sad je
ni ne pokušava ispustiti. već sam namjeravala ustati,
kad me pogled prikovao za kutiju. nisam se uspjela mrdnuti.
bila je to hipnotička paraliza, ili neki teži slučaj.
priču je sjebao neki talijan s debelom gospođom.
ušao je u dućan i galameći protutnjao između svih
kupaca. zajedno s gospođom ispriječio se između nas,
ispred hladnjaka s mlijekom i sirevima.
lijepi su trenuci očito kratki. vidjela sam prosijedu glavu
kako se udaljava prema blagajni. ustala sam i zakopčala
tri slučajno otkvačena gumba. je li danas utorak?
nakon posla ostat ću u kući. od nekih dana ne treba tražiti više.

2004-08-10