nakon dva sata nervozne vožnje po makadamskoj
cesti ušli smo, još vreli od puta, u automatsku
autopraonicu. iz mnogobrojnih je mlaznica
sunula gusta pjena i vidik se u vozilu sasma zamračio.
uzela sam njegovu desnu ruku i privukla je na svoje koljeno.
slika svijeta u hipu se promijenila: kao da ga je
ošinula adrenalinska metla, šmugnuo je rukom
prema gore: vlaga je probila gaćice brže od slapova
koji su se rabijatno slijevali niz svijetle padine vozila.
naglim je pokretom istu ruku zavukao ispod moje guze,
ne pomičući se sa sjedala, i tankim nervoznim srednjakom
počeo dirigirati ratnu izvedbu beethovenove devete,
meni uglavnom znane iz paklene naranče: filharmonija,
jedan poznati židovski solist teško pamtljiva imena,
jedna treperava svjetiljka daleko od pozornice
i ruka koja dirigira energičnim pokretima.
sagnula sam se brzinom jaguara i tako mu
otvorila put. jednim trzajem rascvala sam zatvarač
na njegovim tamnoplavim bermudama s džepovima
sa strane i veseli, lijepo oblikovani kurac već mi se
koprcao u ustima. snažno sam svrdlala jezikom,
sve dok me sladunjavi preljev nije
podsjetio na okolnosti. po satu na armaturi
prošle su četiri minute, ako sam dobro zapamtila
vrijeme ulaska. veliki višecijevni fen sušio je
automobil koji se ljeskao pod nepodnošljivim
svjetlom još vreloga ljetnog popodneva.
upalilo se zeleno na semaforu i on je
rutinskim pokretom ubacio u brzinu.
blagajnica na izlazu lijeno je
mahnula pozdrav.

2001-08-26