Ulica je bila prazna kada sam sumornim smijehom
zaustavio slijed prolaznosti i žbuke,
iz kojeg se cijedila drukčija slika ljubavi.
Praporci taštine i goloruka simetrija
blijedili su poput mladih mirisa i biblijske nostalgije.

Na istom sam mjestu susreo toplinu
njezinih dugačkih prstiju, u kojima se
sramežljivo pritajila drevna opasnost piromanije
i onaj, svima tako drag, matematički jasan
osjećaj sličnosti.

Milijuni pogaženih koraka
na vlažnu i blatnjavu pločniku
svjedoče o jedinoj pravoj prošlosti, upisanoj
u mukli kamenjar ulice, zatim u stereotip,
uobličen svakom bjelinom moje usputne rečenice.

lipanj 1991.